Korisničko ime      Lozinka

Nemaš nalog? Registruj se

Profil

Opšte informacije

Ime i prezime

Milorad Čakardić

Godina rođenja

1966

Živi i radi

Nijmegen, Holandija

Srednja škola

Fotografska, Osijek

Viša škola

IVAS, Beograd / IVORA, Osijek

U klasi profesora

Nikole Radoševića

Član udruženja

USUF; NPPA, PPofE

Milorad Čakardić rođen je 1966. godine u Osijeku. Nakon završene srednje fotografske škole i praktične nastave kod fotografa Nikole Szegea, položio je i majstorski ispit za samostalno obavljanje fotografske djelatnosti. Nastavu iz oblasti fotopublicizma završio je kod profesora Nikole Radoševića na Akademiji IVAS u Beogradu.

 

Pri Informatičkoj školi IVORA u Osijeku, stekao je zvanje grafičkog i web-dizajnera. Član je USUF -a, Udruženja Samostalnih Umjetnika Fotografije Srbije i Asocijacije profesionalnih fotografa Evrope PPofE. Od 2009. godine član je i američkog Nacionalnog udruženja novinskih fotografa NPPA.

 

Posebnu inspiraciju i uzor  za rad i stvaranje, autor nalazi u djelima vodećih majstora umjetničke fotografije današnjeg vremena, u prvom redu su to japanski fotograf Hiroshi Sugimoto (živi i radi u SAD), majstor studijske i arhitektonske fotografije i kanadski fotograf V. Tony Hauser, majstor crno-bijele portretne fotografije.



Živi i radi u Holandiji.

Izložba fotografija "DRUGA DIMENZIJA", Travnik, 09. - 29. Oktobar, 2010

 

Čovek svoje civilizacijske tekovine pamti na različite načine, kroz istoriju, mitologiju, predanja, putem književnosti, ali i putem drugih umetnosti. A civilizacijska dostignuća vrlo često su inspiracija i motiv umetnicima za nova umetnička dela. Milorad Čakardić, umetnički fotograf, putuje svetom i beleži delove prošlih i davnih vremena, ali i dela nastala u trenucima sadašnjice. Pamti putem umetničke fotografije i njome beleži prošlost i sadašnjost, a sve u težnji da pronađe slobodniju budućnost.

 

Miloradovi radovi predstavljaju, kako i sam kaže, "Pokušaj autora, da nezadovoljan i vezanog duha u realnom svetu, kroz fotografiju pronađe jednu novu dimenziju, duhovnu, u kojoj bi se barem u trenucima stvaranja svojih dela osećao slobodan i jednak svim stvarima i ljudima oko sebe." Na ovoj izložbi prikazane su fotografije sa različitim motivima.. Radi se o detaljima arhitektonskih objekata, figurama iz Muzeja voštanih figura u Amsterdamu, detaljima iz Afričkog muzeja u Holandiji.

 

Na izložbi nailazimo i na fotografije koje su snimljene u studijskim uslovima, a emotivno su i religiozno inspirisane. Važno je napomenuti, da su na fotografijama motivi univerzalnog karaktera i na njima se ne pojavljuju nikakvi nacionalni predznaci. Milorad fotografskim okom uspešno sagledava svet oko sebe i to beleži svojom kamerom. Mi sada uživamo posmatrajući njegove fotografije, koje govore o prikazanim stvarima, ali i o njegovim duhovnim potrebama, koje i jesu svrha i suština njegovog rada. Posmatrajmo ove fotografije, ali i razmišljajmo o njihovom značenju...

 

Prof. Živko Dimitrov

 

 

Izložba fotografija "U PROLAZU 1979 - 2009", Šabac, 13. Novembar - 04. Decembar, 2009.

 

U duhu sada već tradicionalnog i akademističkog modernizma srednjoeuropske sredine, Milorad Čakardić stekao je temeljno fotografsko obrazovanje u fotografskoj školi i ono je oblikovalo njegove osnovne stavove i rad kroz medij fotografije, koji su, sretnom okolnošću po njegov izričaj, potpuno sukladni s htijenjima što ih iskazuje dok snima.

 

U čemu je bit tog famoznog modernizma, kojeg novija vremena nastoje po svaku cijenu dekonstruirati? Za razliku od današnje cinične apatije, riječ je o dobu koje je imalo viziju kako svijet treba, a kako ne smije izgledati.

 

Kako je i sam autor napisao, fotografije su nastale kao izraz prikupljanja dojmova o onome na što je nailazio u razdoblju 1979.-2009. god. Pri tome, međutim, nije okretao svoju kameru prema svakom vizualnom fenomenu, nego je birao kadrove usklađene s vlasitom vizijom onakvoga svijeta kroz kakav se želi kretati.

 

Autor, prije svega, osjeća potrebu za skladom, za koji, kao religiozna osoba, vjeruje da postoji u kozmosu, te bi se kao takav trebao preslikavati i na Zemlji. Uistinu, tračak odraza toga nebeskoga sklada on uspijeva pronaći u svakodnevnom zemaljskom okruženju. Da je glazbenik, Čakardić bi ga možda vidio kod Bacha. Ali kako je njegova preokupacija vizualne prirode, on je ponajprije otkriva u prostoru što ga je čovjek nastojao usustaviti prema općim kanonima koji su se tijekom stoljeća ustrojili u disciplini arhitekture. Opčinjenost fotografa arhitekturom nije slučajna, jer se i kompozicija fotografije gradi na način kako se osmišljava građevina. Sam Čakardić opisuje svoj postupak previzualizacije, kad kaže da najprije okom obuhvati prostor, a tek onda razmišlja o detaljima u njemu. U tako postavljenoj osnovici nastoji raspoređivati elemente na način da svaki od njih nađe upravo ono mjesto koje mu pripada, da ni jedan drugome ne smeta i da se ništa ničime ne guši.

 

To jest sklad, ali je ujedno i pravda, za koju autor vjeruje da bi trebala vladati svijetom.

 

Okupiran takvim idealima, nije slijep i za stvarnost. Pronalazi je najčešće u depriviranim ljudima sa samoga dna društvene ljestvice, ali i u nekim detaljima na koje se u prolazu osvrne.

 

Ovih se nekoliko crtica odražava u autorovim osnovnim tematskim preokupacijama, a to su arhitektura, priroda, svjetlost sama po sebi, prizori iz svakodnevnog života, umjetničke rukotvorine i marginalne ljudske tvorevine.

 

Kad je o životu i ljudima riječ, Čakardić, premda empatičan prema čovjeku, izbjegava prizore ljudske patnje. Kloni se senzacionalističkog pristupa reportažne fotografije, smatrajući kako njen prvenstveni cilj nije probuditi svijest javnosti nego pothranjivati ovisnost medijskih potrošača o tuđoj nevolji. Sukladno tome, ne prihvaća sve one kompozicijske i izričajne tendencije što su se u fotografiji pojavile krajem 1950-ih: radikalne primjene širokih kutova, padajuća obzorja i kosine koje su trebale biti okomice, oštra rezanja likova, zahvaćanja slučajnih elemenata i sve ostalo što obilježava pravce od Neoavangarde do danas. Izbjegava nemir, nesklad, pretrpanost i nesustavan odnos sadržajnih elemenata kaotične tzv. Life fotografije. Objektivi koje koristi uglavnom su teleobjektivi i od njih ne odustaje.

 

Čakardić, stoga, nije fotograf koji će se nametnuti snagom eksplozivnog i beskompromisnog ega. On je posvećen, tihi zaljubljenik u ukupnu vidljivu stvarnost, kraj koje plaho i s općim poštovanjem prolazi, te svoje dojmove nastoji učiniti smislenima tako što će im dati bogobojazni značaj. On ne vjeruje u slučajnost, nego u logos.

 

Denis Božić

 

 

Iz uvodnog teksta kataloga:

 

Izložba nosi naziv „U PROLAZU 1979 – 2009“ i predstavlja izbor od 80 crno-belih i fotografija u boji formata 30x40 cm, nastalih u periodu od 1979 godine do danas. Radovi predstavljaju autorov pogled na svet koji ga okružuje i u kojem se našao, lepotu prirode i arhitekture, povremeno se diveći i ljudima oko sebe, najčešće slučajnim prolaznicima. Tragajući za vlasitim identitetom i smislom života i postojanja a isto tako i za smislom postojanja čoveka i prirode uopšte, Čakardić pokušava da kroz duhovni i religiozni izraz dođe do odgovora na te večne zagonetke, na koje su odgovori skoro u pravilu subjektivni i uvek grubo određeni jednom kulturom, tradicijom, službenim učenjem ili jednim historijskim trenutkom.

 

Upoznavajući tokom poslednjih dvadeset godina ljude s različitih prostora, iz nama bliskih a i veoma dalekih zemalja, ljude drugačijih pogleda na smisao života, religiju i duhovnost od svog vlastitog i nalazeći u njima prijatelje, autor uskom stazom, ponekad skoro neprohodnom, dolazi do spoznaje o jednakosti svih ljudskih bića, njihovom istom izvoru i poreklu i istim težnjama za stvaranjem jedne bolje budućnosti i jednog novog, srećnijeg i zdravijeg vremena.

 

U Čakardićevim fotografijama jasno se može primetiti odsustvo jarkih boja i nedostatak sjaja i blještavila snimljenih motiva. Veličanstvene građevine, stari spomenici i arhitektonski detalji, ne odišu svaki put bogatstvom duginih boja, naročito ako nasuprot tom bogatstvu stoji neizvesnost i strah od sutrašnjeg dana. Njegovi malobrojni portreti ne prikazuju čoveka naviknutog na ugodan život ili čak raskoš, zadovoljnog svojim socijalnim statusom i ispunjenog samim sobom već čoveka srednje klase, često siromaha, zadovoljnog malim stvarima i zahvalnog i za najmanje učinjeno dobro.

 

Samostalne izložbe fotografija u Vranju, Travniku, Šapcu, Somboru i Novom Sadu. U pripremi za sledeći period: izložbe fotografija u Beogradu, Vranju i Tuzli.

 

Zajedničke izložbe u Kanadi, Australiji, Rusiji, Grčkoj, Srbiji, Hrvatskoj i Francuskoj.

E-mail: art@fotomilo.com

Web: www.fotomilo.com

Skype: cakardic